Božana Radenković - Srbija
Radenković Božana je maturantkinja Gimnazije Pirot, iz Pirota. Svet reči počela je da istražuje sa svojih 13 godina. Sada neumorno leprša u kavezu poezije, igrajući se pesmama koje često naiđu u trenutku nespremnosti, a zatim čudno odzvanjaju u tuđim ušima. Ukleta je sanjalica, sanja otvorenih očiju. Rečima reže ogradu od živice koja neumorno raste među ljudima. Voli tišinu, miris kafe i toplinu stana – inspiracija za stvaranje nežnih reči.
Sanja ljubav na prvu reč, a ne na prvi pogled.
Naše jedino danas
Modro nebo
neumorno
upliće ovaj grad
u svoju mrežu.
Plave misli
utapam u prve, blede zvezde.
I jednu
misao želim da poklonim
baš tebi.
I onom pribeleženom trenutku,
Fotografiji tamnih boja
Sa primesama crvenog.
I sećanju koje neumorno tinja,
Otisku tvog struka na mom dlanu.
Ali
Postoje stvari o kojima
Se ne sme misliti.
Zato
Duboko udahnem vazduh
zatvorim oči
I ćutim.
S druge strane pogleda
Ponovo oživljavam
Naše jedino Danas.
Mističnost crvenog kaputa
Ulične svetiljke
Obasjavaju tek zalepljene pahuljice
za kaldrmu.
Koračam smelo,
otmeno.
Osećam poglede na sebi.
Da li je to zbog
crvenog kaputa I bele šubare
ili možda
one čudne mističnosti?
Prva stanica – zenice prodornog pogleda,
Druga – crveni kaput,
I poslednja – graciozni koraci.
U glavi mi tinja
Tiha melodija i nežan glas
Neke Ruskinje.
Fotografija moskovske
Zime ukaza mi se pred očima.
Želela sam da zamrznem taj trenutak.
I zamrznuh ga
- pesmom.
Pišem – da bih sanjala
Hiljadu puta nestanem
a zatim se opet vratim,
u nevreme.
Mrvice sebe
prosipam u pesmu.
Jednostavnu.
Dirljivu.
I opet...
Nestanem.
Čekaj me...
Veži me,
zagrli me,
udavi me,
ugnjavi me,
umori me...
Poljubi me.
Podeli sa mnom san...
Hajde,
isteraću zveri
što vire ispod mog kreveta.
One koje nam ne daju
da delimo snove.
Ti znaš,
moram da sanjam
da bih pisala,
da pišem
da bih sanjala.
Između dva treptaja
Ispod svoje kože
sakrila sam sebe.
Iscrpljenu,
Pokidanu
- sebe.
I samo buka
Dopire do mojih ušiju.
Različiti glasovi
Koji lukavo,
Meko,
Šaputavo
Pokušavaju da probiju zvučni zid
Mojih pora,
Mog tkiva,
najtananijih vlakana moga bića.
Pred očima mi samo
Razvučene, iskrivljene slike,
Bez boje.
Razmazani predeli
Koje sam volela
U nekom drugom vremenu.
Više ih ni ne prepoznajem.
Ne, ne želim da izađem iz svoje
Zamišljene tvrđave.
Veliki je to rizik za ovu
iskusnu kukavicu.
Preslaba sam.
A i...
Uskoro će snegovi.
Hladno će biti
Vani.
Ne,
Ne želim da napustim
Ovu tvrđavu, ovo sivilo
Između nečega i ničega.
Ostaću da između dva treptaja,
Kroz staklenu prizmu
Posmatram
Petu stranu sveta.
Tužne note
Sinoć si bezuspešno ubijao demone.
Zlokobno su se smešili.
Jedan sa usnulog neba,
Drugi sa mrtvog jesenjeg lišća,
Treći iz čaše vina
U koju si utapao tugu...
Četvrti...
Četvrti se skrivao
U tvojim suznim žlezdama.
Stajao si pokraj drvenog, kafanskog stola.
One ti prilaze
I govore nešto uz kikot.
Ti ćutiš... Ili zatvorenih očiju
Govoriš slatke reči.
Kući si u zoru stigao.
Soba je mirisala na ustajalu hranu.
Roletne nisi podizao mesecima.
I tada si se setio starog klavira.
Eno ga gde stoji, na tavanu.
Obukao si svečano odelo.
I tada je zaboravljeni pijanista
Zasvirao zaboravljenu pesmu.
Note su se cedile
Niz umrljane zidove...
Pred očima ti se ukaza telo nage žene.
One iste koju si sreo neke davne zime,
Po nekom razgaženom snegu...
Topili ste se u nekoj zadimljenoj sobi
Uz bocu vina.
A na rastanku... Ništa.
Ostavila te da poludiš.
Rekla je da će se vratiti.
A vratila se nije.
Lažljiva nežnost
Imam razbojničku dušu.
Ubija sve.
Čak i sebe samu.
I zato želim samo jedan mali život,
Jedan mali život koji stane u tren,
U sat ili dva.
Više od toga - ne,
Jer kako ću se onda
Zaslađivati voljenim greškama?
Mesec preliva svoje boje
Na užarenom nebu.
Trava miriše
Na prolećnu kišu.
Isparava.
Guši.
Vetar se zavodljivo
Uvlači u pore lišća.
Dođi!
Dođi da stopljeni u zagrljaj
Gledamo zvezdano,
Nebesko platno.
Zagrli me
Tako drhtavu.
Zatvori mi oči poljupcima.
Želim da se pripijem uz tebe,
I udahnem miris tvoje, tek opeglane,
Košulje,
Da te zamišljam kako
Mirno spavaš.
Zaheftaj mi usne
Nežnošću.
Poljubi me...
Samo te jedno molim,
Potrudi se da sve to stane
u sat-dva,
Ili tek jedan tren.
I nemoj me kriviti
Što ću sa prizvukom patetičnosti
Reći: «Moram ići.»
Ne veruj ni jednom mom dodiru,
Niti poljupcu.
Lažljiva sam.
Lažno se nežnom predstavljam.
Zato ne žali za mnom kad odem.
I znaj da
Će mi misli dodirnuti zoru,
I da ću se
Zaslađivati voljenim greškama.
Moja razbojnička duša
Odjednom će postati
Mlitavi ratnik..